Promatrana

Image by Petra Göschel from Pixabay

Žena duge smeđe kose stajala je gola ispred umivaonika u kupaonici. Ogledalo je bilo lagano zamagljeno od tople vode koja je curila u kadu. Gledala je svoje umorno lice i prstima prolazila po borama koje su se uvijek nekako produbljivale kako je dan odmicao. A bio je ovo naporan dan, tjedan, mjesec... Željela je pobjeći nekamo… možda na neku tropsku plažu pa ispod palme, u mreži za ljuljanje, čitati onu knjigu koju je kupila prije par tjedana i koju još uvijek nije otvorila. Uzdahnula je. Muž je odveo blizance u park da ona može sama provesti sat vremena. Odlučila je uzeti knjigu i čitati u kadi. Zašto ne? Krenula je u dnevnu sobu po knjigu. Ruka joj je već poletjela prema kućnom ogrtaču, ali se predomislila. Sama je kod kuće. Od koga bi se trebala skrivati? Prolazeći hodnikom učinilo joj se da je čula nešto na prozoru spavaće sobe. Vrata su bila otvorena pa je u prolazu bacila pogled. Ptica. Velika, crnosiva, stajala je na prozorskoj klupici i, nagnuvši glavu malo udesno, gledala ju je jednim velikim, crnim okom. Žena se stresla od neke jeze i instinktivno pokušala rukama sakriti svoju nagost. Ali njezin racionalan um brzo je zaustavio tu kretnju. „Pa zar ćeš se skrivati od ptice?!?“
Na samom rubu njezina uma pojavila se jedna sitna, paučinasta, gotovo neprimjetna misao. Neodređena ideja, napose čudna, ali osjetila ju je u predjelu trbuha kao stisnutost. „Što ako je to neki muškarac koji se pretvorio u pticu?“ Njezin racionalni um ne samo da se nasmijao na tu ideju, nego se toliko smijao da joj je došla slika njezinog mozga kako se valja po podu od smijeha. Odmahnula je glavom i otišla dalje, ne obraćajući više pozornost na pticu. Pronašla je knjigu još upakiranu u vrećicu knjižare, zajedno s računom. Krenula je natrag prema kupaonici. Prošavši pored spavaće sobe pogledala je prema prozoru. Nije bilo ptice. Kamen u njezinom trbuhu je omekšao. „Oh, ženo, ti sebi zaista svašta umisliš!“ prekoravala se. Nije ni završila unutarnji monolog kad je, ušavši u kupaonicu, ugledala nešto na prozoru. Iako su prozori do pola imali mliječna stakla, jasno se nazirao crni obris na prozorskoj klupici. Ptica. Kamen u trbuhu se vratio. Spustila je knjigu na košaru za rublje i prišla prozoru, kucnuvši lagano po staklu. Ptica je odletjela. Odahnula je i zatvorila slavinu nad kadom.
„Lavanda.“ pomislila je. „Treba mi sol za kupanje s lavandom!“
Nakon što je podigla kosu u punđu, u kadu je stavila žlicu soli za kupanje i otopila je miješajući vodu rukom. Nježni miris lavande počeo je izlaziti iz kade. Mmmmm. Stavila je ručnik, knjigu i sve što bi joj moglo zatrebati na maleni, bijeli stolić te je polako prekoračila rub kade i uronila u toplu vodu. Tijelom joj je prošao ugodni drhtaj. Osjetila je kako joj se mišići istog trena počinju opuštati. „O daaaa,“ pomislila je „ovo je bila dobra ideja.“ Voda je bila upravo idealne temperature. Malo vruća u početku, dok se ne navikneš, ali taaaako ugodna! Ležala je u tom raju neko vrijeme zatvorenih očiju, glave naslonjene na jastučić za kupanje. Ova kada bila je najbolja stvar koju su kupili. Ikad! A tako ju je rijetko koristila… U kupaonici je vladao ugodan mir. Zvuci njihovog naselja ostali su izvan kuće. Trebalo je priznati, kuća je zaista imala odličnu zvučnu i toplinsku izolaciju. Vani se sunce počelo polako spuštati nad krovove. Za kojih pola sata muž će se s djecom vratiti kući i svi će nahrupiti u kupaonicu. Valjalo je iskoristiti ovaj mir, vrijeme kad nije bila odgovorna ni za koga, osim za sebe i svoj gušt. Vrijeme kada se u kući nije čuo nikakav zvuk. Divna, čarobna tišina… Otvorila je jedno oko i pogledala knjigu na stoliću. Ako sada počne čitati, prekinut će je usred poglavlja. Nema smisla, bolje da samo ovako leži u kadi i uživa u toplini vode. Ma da, bolje da ne čita u kadi, onda ne bi uspjela u potpunosti uživati u ovom osjećaju... Ponovno je zažmirila i počela duboko disati. Lavanda ju je dodatno umirivala, a odgovarao joj je i topao, vlažan zrak koji joj je punio pluća. Prozor i ogledalo bili su zamagljeni, a svjetlo nije uključila jer su je umjetna svjetla iz nekog razloga iscrpljivala. Sunce još ionako nije zašlo. Na trenutak je pomislila da se osjeća kao u velikoj maternici: ugodno, toplo, sigurno… a onda se začuo zvuk na prozorskom staklu.
„Kuc!“

Ukočila se.
„Kuc, kuc.“ začulo se opet.
„Ptica!“ proletjelo joj je glavom. Jedan dio njezinog uma počeo je recitirati Poovog Gavrana. Podigla se u sjedeći položaj i zapiljila prema prozoru. Crni obris. Zaista, bila je to ptica. Ponovo.
„Kao da zna da sam ovdje…“ prošla joj je kroz glavu nevjerojatna misao. Ptica je i dalje kucala. Kljucnula bi kljunom o staklo, pa stala, kao da osluškuje, ili kao da nešto čeka. Pa kucnula ponovno. Žena je ukočeno sjedila u kadi, u vodi koja se hladila. Od opuštanja više nije ostalo ni „o“. Nije imalo smisla ignorirati je. Očito je da neće otići. Izašla je iz vode, umotala se u veliki, bijeli ručnik i prišla prozoru.

Ostatak priče pronađite u zbirci Klupko života.