Sunčeva kći

Image from Pixabay

Djevojka sjajne, tamne kože stajala je iza drveta i promatrala neobičan prizor. Obali se približavalo neko čudno plovilo. Sličilo je malo na čunove kojima su u njezinom selu lovili ribe, ali bilo je šire. U njemu su sjedile dvije osobe. Jedna od njih, ona krupnija, je veslala. Sudeći po snažnim zamasima bio je to muškarac, iako nikada nije vidjela takvog muškarca. Djelovao je vrlo visoko i snažno, a koža mu je bila svjetlija od ikoje koju je ikad vidjela. Druga je osoba vjerojatno bila žena, jer je bila posve drugačija od tog muškarca, ne samo po odjeći. Bila je nekako krhka i pokorna, kože toliko svijetle da je žena koja je sve to promatrala bila uvjerena da je ova vrlo bolesna i da će uskoro umrijeti. A tek odjeća! Valjda je to bila odjeća? Nije bila sigurna jer je bijela oprava djelovala poput oblaka, a žena bolesnog izgleda na glavi je također imala jedan manji oblak i držala je u ruci oblak na štapu. Odšuljala se do drugog drveta iza kojeg se sakrila, pa iza trećeg, približavajući se sve više velikoj vodi. Cijela je njezina pojava odisala nekom gipkošću divlje životinje i stopljenošću s prirodom. Ljudi u čamcu nisu je primijetili čak ni kad su se posve približili obali i nasukali čamac, a muškarac je uzeo ženu u naručje i prenio ju na obalu.

„Kakva su joj to stopala?“ iznenadila se djevojka jer nikada u životu nije vidjela cipele. Na njihovom otoku to uopće nije bilo potrebno. Muškarac je ženu spustio na suho pa se vratio izvući čamac na obalu. Iz njega je uzeo neku veliku vreću, natovario je na leđa i vratio se ženi koja se sklonila sa žarkog sunca na neko srušeno drvo u šumarku. Spustio je vreću pored nje i nešto joj govorio na nekom neobičnom jeziku. Pokazivao je rukom prema središtu otoka, a žena je pokorno kimala glavom. Sjedila je vrlo uspravnih leđa, gledajući pučinu.
Djevojka s otoka ostala je iza drveta promatrajući i dalje znatiželjno neobične došljake, iako je znala da bi se trebala neopazice vratiti u selo i obavijestiti poglavara o tome što je vidjela. Ali nešto ju je vuklo toj krhkoj pojavi blijede kože, odjevenoj u bijeli oblak. Stoga joj se oprezno i polako približavala. Žena je posve mirno sjedila na deblu neko vrijeme, prije nego je posegnula rukom za oblakom na svojoj glavi i skinula ga pokazujući kosu boje sunca. Djevojka je gotovo uzviknula od iznenađenja, ali se u posljednji tren uspjela suzdržati. Sad je bila posve sigurna da mora što prije otići u selo!

Stigavši, prvo je potražila Veliku vidaricu. Ona će obavijestiti poglavara, ipak se radilo o Sunčevoj kćeri. Pronašla ju je u njezinoj kolibi na kraju sela kako kuha nešto na ognjištu. „Fuj!“ pomislila je, „Opet ona grozna juha“. A na glas je rekla: „Velika vidarice, stigla je!“ Krupna, stara žena izbrazdanog lica i bijele kose djelovala je zbunjeno samo na trenutak, a potom su joj se smeđe oči zakrijesile.
„Ima li oči boje mora i kosu boje sunca?“
„Oči nisam vidjela, ali kosa je slap sunčane svjetlosti! Stigla je odjevena u oblak, noseći jedan oblak na glavi, a drugi vodeći iznad glave!“
Vidarica je zatvorila oči i osmjehnula se, izgovarajući u sebi zahvalu. Potom je iz glinene posude koju je čuvala pored postelje izvukla ogrlicu načinjenu od modrih kamenčića povezanih trakama od morske trave. Uzela je kvrgavi štap u ruke i rekla djevojci:
„Najavi me poglavaru.“

Djevojka je kimnula i otrčala do središnje kolibe u selu, najveće i najraskošnije – ako se šareni ukrasi s obje strane ulaza mogu nazvati raskošnima. Jedino se po tome razlikovala od ostalih koliba. Kad je Velika vidarica stigla laganim korakom, poštapajući se, u velikoj dvorani svi su je već čekali. Voljela je dramatičnost, nije samo bila vidarica već i vrhunska izvođačica. Njezina ju je baka, prethodna Velika vidarica, poučila praktičnom znanju o ljekovitim travama, bolestima, ljudskom tijelu i duhu, načinima liječenja i vraćanja osobe u njezinu osobnu ravnotežu. Također ponešto i o ljudskoj prirodi i kako održati važnost svoje uloge. Treba održavati tajanstvenost i potpirivati strah kako bi se zadržalo poštovanje, jer ljudska djeca su takva da ako im sve objasniš neće te poslušati kad je to ključno za njihovo izlječenje. Stoga je posljednjih 40 godina, koliko je bila Velika vidarica, zdušno koristila sve trikove svoje pokojne bake, ali i neke posve nove koje je sama otkrila. Istima je učila svoju unuku, onu crnokosu djevojku koja je vidjela došljake i koja će je zamijeniti kada dođe vrijeme. Njezini trikovi su bili uspješni. Svi su je se pomalo bojali i nisu joj željeli biti suviše blizu. Naime, velika dvorana bila je puna, ali na sredini su ostavili prolaz dovoljno širok da Vidarica prođe na metar udaljenosti od obje strane gomile. Ušla je polako i dostojanstveno, stala pred poglavara i pogledala ga ravno u oči, nagnuvši sijedu glavu malo nadesno. To je činila kad je nešto bilo zaista važno i potencijalno opasno. Svi su zaustavili dah, osim poglavara s velikim, okruglim trbuhom, s tri reda ogrlica oko vrata i suknjom od trave. Namrštio se. Dobro je poznavao ovaj igrokaz. Nije volio Vidaričino dramatiziranje, ali ruku na srce, i on je se pomalo bojao pa je prihvatio igru.

Ostatak priče pronađite u zbirci Klupko života.