Gazela

Image by gekkodigitalmedia from Pixabay

U selo smo stigli kad je sunce već gotovo zašlo i sve je bilo obojano narančastim pješčanim tonovima. Izašla sam iz džipa i odahnula jer smo se konačno zaustavili. Suhi zrak duboko je prodirao u moja pluća. Nije mi bio drag, ali sam se s godinama navikla. Uskoro će postati vrlo hladno, no zasada sam uživala u činjenici da smo stigli, da je temperatura ugodna i da mogu otresti pijesak s odjeće i iz kose. Ma koliko ju zaštićivala rupcima i ostalim pokrivalima za glavu, pijesak bi se svuda uvlačio. Mrzila sam terensku vožnju. Bilo bi očekivano da ću se nakon toliko godina naviknuti, ali nisam. Uvijek bi mi trebalo nekoliko dana da mi se svi organi vrate na svoje mjesto i da mi se želudac prestane dizati na samu pomisao o hrani. Dočekani smo s oprezom, kako je i bilo za očekivati. Pleme koje je naša ekipa došla proučavati za jednu antropološku studiju nije bilo pod utjecajem nas „civiliziranih“ nego je živjelo na isti način kao što je živjelo već tisućama godina. I upravo tome sam se naročito veselila. Možda je „veselila“ suviše snažna riječ. Kao znanstvenica koja je svoj cijeli akademski vijek provela na terenu s muškim kolegama koji su ju gledali kao na manje vrijednog člana svoje skupine samo zato što je žena, osim što sam morala raditi dvostruko više i napornije od bilo koga od njih, također sam morala naučiti zatomiti i sve elemente svoje ženske prirode pa tako i izražavanje emocija. Nisam sigurna da sam se više i znala veseliti, ali me intelektualna znatiželja i uzbuđenje nisu napuštali. Proputovala sam gotovo čitav svijet i boravila, dulje ili kraće, u raznim društvenim zajednicama koja su živjela manje- više kao i njihovi pretci. Zaista sam puno toga vidjela i doživjela, ali sam se uvijek s najvećom znatiželjom vraćala afričkom kontinentu. Kao da sam tragala za nečim … Možda ću to pronaći baš ovdje i sada?

Krenula sam s ekipom prema skupini visokih ljudi tamne kože, vitkih gležnjeva i biserno bijelih zuba. Bila sam voditeljica ekipe. Nije mi to bilo prvi put, ali bilo je puno rjeđe nego što je trebalo biti za antropologinju s mojim iskustvom. Iako sam zašla u šesto desetljeće života, i dalje sam se svakodnevno suočavala sa stereotipima, mizoginijom i patrijarhalnošću znanstvenoga svijeta. I dalje su svi očekivali da ću uprskati ili da neću biti objektivna samo zato što sam žena. Pokušala sam se opustiti. Hoću li prići samo muškarcu koji je očito bio vođa ovog plemena ili trebam svoje poštovanje izraziti i onoj visokoj ženi s mnoštvom narukvica, leopardovom kožom na leđima i dugim štapom u desnoj ruci? Ona je definitivno bila jedna od osoba velikog ugleda u ovoj zajednici. Zastala sam na dva metra od njih, pozdravila ih uz kretnje poniznosti i izrazila svoju zahvalnost na gostoprimstvu. Odlučila sam, posve neznanstveno, poslušati intuiciju. Prvo sam pogledala prema poglavici gledajući u pod ispred njega, izbjegavajući kontakt očima, a potom sam se samoinicijativno okrenula prema ženi koju sam pogledala u oči. Caklile su se znatiželjno. Bila je, prema mojoj procjeni, mojih godina i očito je bila žena-vrač (ne volim taj izraz jer me podsjeća na seriju iz 80-ih, a ova žena, naravno, nije bila ni nalik dr. Quinn). Bila je autentično plemenska i očito je bila vrlo utjecajna. Možda čak utjecajnija od samog poglavara iako su njegovo držanje i energija tjerali strah u kosti, čak i s dva metra udaljenosti! Nakon kratke pozdravne ceremonije pozvali su nas da zajedno objedujemo. U tom trenu kao da je netko otvorio branu i svi pripadnici plemena su nas, uz žamor, okružili. Znatiželjno su nas proučavali, dodirivali nam odjeću i kosu, a djeca, koja su isprva nesigurno virila iza svojih majki, tijekom večeri su se posve osmjelila. Nisam imala prilike puno sjediti jer bi me svako malo netko od njih povukao za ruku da zaplešem. Kada jesam sjedila, većinu vremena sam u krilu držala barem jedno dijete koje me promatralo znatiželjnim, tamnim očima. Zanimalo ih je sve. Moja neobična odjeća, ogrlica s kamenom koji sam dobila na poklon na svom prvom antropološkom istraživanju i koju nikad nisam skidala jer mi je sasvim neznanstveno donosila sreću. Zanimala ih je moja ravna sijeda kosa, blijeda koža, uski nos i tanke usne. Osjećala sam se dobrodošlom kao nikada prije, a posljedice mog putovanja džipom nestale su i prije zore. Možda zbog onog pića koje mi je u jednom trenutku ponudila žena-vrač? Družili smo se uz smijeh i ples dok je vatra grijala i obasjavala noć, držeći divlje zvijeri podalje, u mraku u kojem se čulo njihovo kretanje i glasanje.

Dani su tekli polako, jednolično. Ja sam razgovarala sa ženama, a moji kolege s muškarcima. Meni je išlo bolje jer su žene bile razgovorljivije, a i ja sam brzo usvajala jezike, to mi je oduvijek išlo. Zato sam i napredovala u ovom poslu. Trebali su me, iako me nikad nisu cijenili kao što bi me cijenili da sam rođena kao muško. Ono što sam zaista željela je razgovarati sa ženom-vračem. Toplo sam se nadala da će za to biti prilike iako se ona držala podalje, a ja sam se nastojala uklopiti u njihovu svakodnevicu. Svaka je interakcija bila dragocjena, a ja sam je marljivo zapisivala u svoju crnu bilježnicu. U mnogim su stvarima bili slični plemenima koja sam već poznavala i s kojima sam provela praktički više vremena nego s vlastitom obitelji. Bili su veseo narod, puno su se smijali i puno su plesali. Bili su vrlo bliski i međusobno su se pomagali. Osjećala se neka topla povezanost među njima. Iako su uglavnom provodili vrijeme s pripadnicima istog spola – muškarci su se bavili svojim stvarima, a žene su se brinule o hrani i djeci – nije se osjećala napetost ili netrpeljivost među spolovima. Nije bilo igara moći i straha. Između žena i muškaraca postojala je neka vrsta drugarstva. Taman sam pomislila da nećemo otkriti ništa posebno, a onda se u selu jedan dan pojavila neobična žena. Poznavali su je od ranije i oslovljavali sa „Gazela“. Stigla je odnekud s istoka. Pretpostavila sam da je iz susjednog sela i da je stigla po preporuci, jer je odmah tražila prijem kod žene-vrača. Ono što me najviše začudilo kod Gazele bio je nesklad između njezina imena i izgleda. Prije bi joj pristajalo ime Slonica. Ili čak Nosorogica. Tijekom svih svojih posjeta ovom kontinentu i plemenima donekle sličnima ovome nikada nisam vidjela tako krupnu ženu. Nije samo bila debela, nego je djelovala nevjerojatno snažno. Kao da bi mogla pomicati planine. Međutim, ona je hodala kao da na sebi nosi planinu. I dvije gazele. Možda čak tri. Pognute glave, povijenih leđa, tromog i polaganog koraka, teško je odvajala stopala od tla. To njezino pognuto držanje i hod bio je pravi razlog zašto me podsjećala na nosoroga. Rekli su mi da je Gazela njihova sestra, dakle iz ovog je plemena, samo se udala u susjedno selo. Stigla je jer treba pomoć. Napeto smo osluškivale ispred kolibe u kojoj su žena-vrač i Gazela razgovarale. Stvar je bila ozbiljna i za to će trebati posebna ceremonija. Gazela će ostati s nama dok se ne naprave potrebne pripreme.

Ostatak priče pronađite u zbirci Klupko života.