Priče koje traže da ih zapišem

Otkad pamtim dolazile su mi slike, scene različitih priča koje bi se kasnije uobličile u veću cjelinu. Kao klinka željela sam postati redateljica kako bih te slike mogla pretočiti u film. Ali tu sam naišla na prvu prepreku. Znate ono, kažete ljudima neke svoje snove i želje, a oni reagiraju na tri načina. Prvi način je da vam kažu: „Super, napravi to!“, drugi je da vam počnu objašnjavati što to sve uključuje usmjeravajući vas na školovanje ili obuku koju za to trebate proći, detaljno navode pozitivne i negativne strane tog vašeg plana. Treći način su otrovni komentari – moja općenita preporuka za takve ljude je: „Izbjeći pod svaku cijenu“ da citiram jednog filmskog kritičara iz svog djetinjstva. Oni će vam odmah u startu popljuvati ideju. Vrlo vatreno će vam dati svoje (jedino ispravno, naravno) mišljenje o tome zašto je ta ideja loša, besmislena i nemoguća. Oni će vam, kad kažete da želite biti redateljica, reći: „Joj nemoj to. Pa ti si žensko, ne znaš ti kako je to kad se snima na terenu, u blatu i kiši (a oni, naravno znaju, iako su jedini doticaj s filmom ikada imali u kinu ili ispred TV-a). A na akademiji – moraš snimiti film sa studentima-glumcima. A oni su ti tako lijeni, neće te slušati. Vidi kako imaš tihi glas (drugim riječima kako si nesposobna održati disciplinu) i onda to ide dalje i dalje i dalje. Dok te ne uvjere da je bolje da se u to niti ne upuštaš.

Nisam, dakle postala redateljica. Možda i bolje, zaista ne znam kako bi me slušala skupina odraslih kad me često ne slušaju niti vlastita djeca. Ali to je druga priča. Iako sam, dakle, odustala od filma, nastavila sam čitati, a čitala sam puno i s velikim entuzijazmom. Tu je ključnu ulogu odigrala moja najstarija sestra koja je također puno čitala. Ona mi je preporučivala nove knjige, a ponekad bi mi samo donijela iz knjižnice neku knjigu. I danas mi za rođendane ponekad pokloni knjigu. I tako je moja ljubav prema pisanoj riječi tijekom godina jačala. Na koncu sam upisala i diplomirala komparativnu književnost (za vlastiti gušt) i anglistiku (da imam od čega živjeti). Nisam požalila, zaista mogu živjeti od prevođenja, a i dalje čitam (istina, otkako imam djecu knjige za odrasle čitam puno manje, ali čitam). Odnedavno opet i pišem. Nije to samo moj hobi – više bih to nazvala potrebom. Neke od priča koje sam u posljednjih nekoliko mjeseci zapisala vrtjele su mi se u svijesti više od šest godina, glasno zahtijevajući da ih pustim van. U stvari, u početku opće nisam razumjela što žele od mene. Ali priče su mi se uporno vrtjele mislima u različitim prilikama. Recimo, kada bi me mlađi sin probudio u nedoba pa nisam više mogla zaspati, kad bih ujutro budna ležala i čekala da mališan zaspi dovoljno čvrsto da se mogu iskrasti iz sobe, kad bih sudjelovala u nekoj plesnoj ili vokalnoj radionici – priče su se odmotavale. Preplavljivale me. Vidjela bih boje, osjetila emocije, kao da se događa meni. 

Nakon jedne vokalne radionice koju je vodila moja draga prijateljica odmotala mi se priča, pomalo drugačija. Naime, ta je priča imala glavu i rep. Bila je to prava, pravcata priča, a ne samo pojedine scene. Kako se radionica odužila, a ja sam žurila na drugi dogovor, nisam uspjela podijeliti s njom što sam vidjela i doživjela, ali svakako sam joj htjela ispričati. Bilo je to neposredno prije Božića, znala sam da se nećemo uspjeti vidjeti nekoliko tjedana pa sam sjela i zapisala je. Nikad mi prije nije palo na pamet da ih zapišem, te priče koje su se rojile mojim mislima. Nakon prve zapisala sam i one koje su bile moje suputnice godinama. Poslala sam jednu jednoj prijateljici pa drugu drugoj prijateljici pa prijatelju – svi koji su ih pročitali imali su istu reakciju. Priče su ih doslovno uvlačile u sebe. Meni se to isto dešavalo tijekom pisanja i kad bih ih nakon toga pročitala, ali mislila sam da je to zato što su moje, što sam emocionalno angažirana oko njih. Iznenadilo me što su isti učinak imale i na druge ljude. Tada sam po prvi put pomislila da priče možda zaista nisu neka poruka meni, da nisu moji prošli životi što sam isprva mislila, da su to sudbine možda nekih prošlih žena koje traže svoj put van, nekoga tko će im dati glas i podijeliti s drugima.

Priče su, dakle, tu. Neke su gotove, neke još nastaju. Sve počinju jednom slikom, jednom scenom. Žena trči kroz palaču, njezini koraci odjekuju golemim praznim prostorom. Žena pleše u odsjaju velike vatre. Mlada žena leži potrbuške na krevetu i plače, pored nje sjedi njezina majka koja joj nešto govori. Muškarac ide šumom, a neka prilika ga motri iza stabla. Žena sjedi u pilotskoj kabini starog zrakoplova. Potom dolaze emocije, osjetim sve što oni osjećaju. Žena koja trči jako je uznemirena, u strahu da će negdje zakasniti. Žena koja pleše pored vatre osjeća uzbuđenje i radost. Mlada žena koja plače osjeća očaj jer joj je majka priopćila za koga su je odlučili udati. Muškarac osjeća nečiju prisutnost u šumi, ali ne može otkriti tko ili što ga promatra. Žena u pilotskoj kabini osjeća uzbuđenje, navalu adrenalina, slobodu.

Priče se nastavljaju odmotavati, izbijaju iz mojih prstiju preko tipkovnice i utjelovljuju se na bijeloj pozadini virtualnog papira mog laptopa. Ako ih ne zapišem zovu me i cimaju za rukav poput djeteta koje želi pažnju. Ako ne pišem, nemirna sam i ništa taj nemir ne može umiriti osim toga da sjednem za laptop, otvorim novi Wordov dokument i krenem pisati. Pa, prepuštam se toj bujici dok ne presuši, ionako sam nakon duge borbe s njima konačno shvatila da je sve drugo besmisleno.