Ela nam je odškrinula vrata svojih snova, predstavila nam dugine boje svoje bogate fantazije, odvela nas na put u svijet gdje su emocije gospodari. Na nama je da se na tom tragu inspiriramo i sanjamo dalje, daleko od scenografije i konteksta, sami, čisti, ogoljeni od svega što nam donosi svakodnevni oklop kroz banalne brige i nevažna opterećenja koja se neće odgoditi ako se prepustimo sebi.

Sretna sam što su ove priče potražile Elu jer ih je ona znala čuti. Pitam se što bi junaci ovih priča mislili o našem načinu života kad bismo ih mogli pitati. Bi li takvu „knjigu“ uopće mogli razumjeti i željeli čitati? I stoga, ako ove junakinje i junaci ne „probude“ svakoga tko ih želi upoznati, ne prodrmaju ustaljeni i gotovo predvidivi ritam života, ne ubrzaju nakratko otkucaje srca, jedino što se tada trebate zapitati: Jesam li uopće živ(a)?

Eline priče kao da nisu satkane od riječi nego od vrtložne energije koja vas neprimjetno povuče u neke duboke, bezvremenske psihosvjetove. Njezina naracija je posebna, intimna, živa, uranjajuća, a zapravo tako jednostavna, spontana i duboka. Nalik je snu. Višedimenzionalna. Ženska. Ne dopušta da ju čitate umom jer vas začara, očara, uvuče i ostavlja dugi „aftertejst“.

Kada mi je Ela poslala priče za njenu novu zbirku, nisam dvojila želim li biti urednica. Ulazak u svijet njenih meditativnih priča, koje su me s lakoćom uživljavale u bezimene, čak oskudno opisane likove, bio mi je sam po sebi nagrada. Uz poneke teške teme i duboke rane ženskim prilikama, poput priče „Udovica“, Ela vrlo milosno pristupa ulogama žene kroz vremena.